Thomas L. Friedman Svijet je ravna ploča




Yüklə 1.2 Mb.
səhifə1/26
tarix23.02.2016
ölçüsü1.2 Mb.
  1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   26
Thomas L. Friedman
Svijet je ravna ploča

Kratka povijest XXI stoljeća


Ponovljeno i prošireno izdanje
Preveli: Darko Polšek, Rajka Rusan i

Mattu, Kay i Ronu

Sadržaj
Uvod u ponovljeno i prošireno izdanje
Kako je svijet postao plošan

Jedan: Dok sam ja spavao…

Dva: Deset sila koje su svijet pretvorile u ravnu ploču

Sila br. 1. 11/9/89

Sila br. 2. 8/9/95

Sila br. 3. Softver za sintetiziranje segmentiranog rada

Sila br. 4. Učitavanje

Sila br. 5. Prebacivanje poslova jeftinijim radnicima

Sila br. 6. Preseljavanje kompanija

Sila br. 7. Stvaranje dobavljačkih lanaca

Sila br. 8. Optimizacija posla

Sila br. 9. In-formiranje

Sila br. 10. Steroidi

Tri: Trostruka konvergencija

Četiri: Veliko pospremanje
Amerika i plošni svijet

Pet: Amerika i slobodna trgovina

Šest: Nedodirljivi

Sedam: Prava stvar

Osam: Tiha kriza

Devet: Ovo nije test


Zemlje u razvoju i plošni svijet

Devet: Djevica iz Guadalupea


Kompanije i plošni svijet

Jedanaest: Kako kompanije rješavaju probleme


Geopolitika i plošni svijet

Dvanaest: Neplošni svijet

Trinaest: Globalizacija lokalnoga

Četrnaest: Dellova teorija sprječavanja sukoba


Zaključak: Mašta

Trinaest: 11/9 protiv 9/11


Zahvale

Indeks
Uvod u ponovljeno i prošireno izdanje

Čemu se truditi i pisati ažuriranu verziju knjige Svijet je ravna ploča samo godinu dana nakon njezina prvog objavljivanja? Postoji jedan vrlo kratak odgovor: jer sam to mogao i morao učiniti. Upravo zbog jakih tehnoloških sila o kojima će biti govora u ovoj knjizi, proizvodnja knjiga se drastično ubrzala, pa je sada cijelu knjigu vrlo jednostavno preurediti i ponovno stilizirati. To sam imao na umu kada sam rekao da sam novu verziju mogao napisati. A morao sam to učiniti zbog tri razloga: prvo, morao sam to učiniti jer se sile koje pretvaraju svijet u ravnu ploču nisu zaustavile kada sam u travnju 2005. objavio knjigu. Ja sam ih i dalje htio slijediti i njihovo kretanje utkati u svoju opću tezu. Drugo, želio sam odgovoriti na pitanja koja su mi postavljali roditelji dok sam krstario zemljom i pričao o knjizi: "U redu, gospodine Friedman, hvala Vam što ste nam pričali o tome da je svijet ravna ploča – ali što da ja kažem svojoj djeci?" Zbog takvih pitanja u ovom novom izdanju čitatelji će knjige pronaći mnogo više o obrazovanju i svijetu kao ravnoj ploči. Napokon, smatram da su brojni komentari čitatelja i recenzenata bili smisleni i korisni, i zato sam najbolje komentare želio ubaciti u novo izdanje. U jednom trenutku prestat ću pisati ovu knjigu. Ali trenutno, jednostavno uživam u prilici da, dok učim, svoje misli dijelim s vama. Zbog toga sam zahvalan što svijet postaje ravna ploča: u takvome svijetu to postaje lakše nego ikada.
Thomas L. Friedman

Washington, D. C.

Siječanj 2006.

Kako je svijet postao ravna ploča


Jedan

Dok sam ja spavao…
Vaša Visočanstva, katolički kršćani, i prinčevi koji vole i potiču svetu kršćansku vjeru, protivnici Muhamedove doktrine i svih ostalih idolatrija i hereza, odlučili su poslati mene, Kristofora Kolumba, u gore spomenute zemlje Indije, da vidim spomenute knezove, narode i teritorije, da naučim nešto o njihovim sklonostima i pravoj metodi njihova preobraćanja na našu svetu vjeru. Istodobno, oni su me upozorili da ne krećem na put kao što je to uobičajeno - kopnom prema istoku, već u smjeru zapada, smjerom kojim dosad nemamo dokaza da je itko krenuo.

Bilješka u dnevniku Kristofora Kolumba s njegovih putovanja 1492.



Nikada prije, nitko mi na terenu za golf nije dao upute sljedeće vrste: "Ciljaj u Microsoft ili u IBM." Stajao sam na području za ispucavanje loptice, na prvoj rupi terena golf kluba KGA u središtu Bangalorea, u južnoj Indiji, a moj je partner pokazivao na dva svjetlucava, staklena i čelična nebodera u daljini, koji su se nalazili iza dobro pokošene zelene površine. Neboder Goldman Sachsa još nije bio izgrađen; da jest, partner bi me usmjerio i na nj, pa bi neboderski dvojac postao trojac. HP i Texas Instruments imali su urede u pozadini devete, a uzduž desete rupe. Ali to nije sve. Proizvođač čavlića za ispucavanje loptica bio je Epson, kompanija koja proizvodi printere, a jedan od naših nosača nosio je šešir na kojem je pisalo 3M. S vanjske strane terena, neke je prometne znakove sponzorirao Texas Instruments, a golemi panel Pizza Huta na putu do terena prikazivao je vruću pizzu s porukom "Gigabajti ukusa!"

Ne, to definitivno nije bio Kanzas. A nije izgledalo ni kao Indija. Je li to bio Novi Svijet, Stari Svijet ili "Budući" Svijet?

Stigao sam u Bangalore, indijsku Silicijsku dolinu, na vlastitom istraživačkom putovanju nalik na Kolumbovo. Pokušavajući otkriti kraći i izravniji put u Indiju, Kolumbo je plovio na Ninji, Pinti i Santa Mariji; umjesto da ide na jug, pa istočno oko Afrike kao što su pokušavali činiti portugalski moreplovci njegova vremena, plovio je prema zapadu, preko Atlantika, preko mora za koje je pretpostavio da predstavlja otvoreni put prema Istočnoj Indiji. Indija i magični Otoci Mirodija na istoku bili su u to doba poznati po svojem zlatu, biserima, dijamantima i svili – bili su to izvori neviđena bogatstva. Kada su muslimanske sile toga vremena blokirale kopnene putove iz Europe, pronalazak najkraćeg morskog puta prema Indiji bio je i za Kolumba i za španjolsku monarhiju način da se postane bogat i moćan. Kada je Kolumbo započeo plovidbu, očito je pretpostavio da je zemlja okrugla, i upravo je zbog toga bio uvjeren da će stići u Indiju ako krene prema zapadu. Ali pogrešno je procijenio udaljenost. Mislio je da je zemlja manja kugla. Isto tako nije predvidio da će prije no što stigne u Istočnu Indiju naići na golemu kopnenu masu. Unatoč tomu, domoroce koje je susreo u novome svijetu nazvao je "Indij(an)cima". Na povratku, Kolumbo svojim pokroviteljima - kralju Ferdinandu i kraljici Izabeli nije mogao potvrditi da je pronašao Indiju, ali je mogao potvrditi da je svijet doista okrugao.

Ja sam krenuo u Indiju po starom običaju - istočnim putem, preko Frankfurta. Sjedio sam u poslovnoj klasi Lufthanse. Zahvaljujući GPS karti, s ekrana koji je iskakao iz ručke moje avionske sjedalice, točno sam znao kojim smjerom putujem. Sletio sam sigurno i na vrijeme. I ja sam sreo ljude koje zovemo Indijcima. I ja sam krenuo u potragu za bogatstvima Indije. Kolumbo je tražio hardver – plemenite metale, svilu i mirodije, izvore bogatstva njegova vremena, a ja sam bio u potrazi za softverom, mozgovima, kompleksnim algoritmima, stručnjacima, pozivnim centrima, transmisijskim protokolima, otkrićima u optičkom inženjerstvu, izvorima bogatstva naših dana.

Kolumbo je bio sretan što je Indij(an)ce pretvorio u svoje robove, u izvor slobodne radne snage. A ja sam samo želio shvatiti zašto Indijci koje sam sreo preuzimaju naše poslove, i kako to da su postali tako važno odredište kamo se prebacuje rad s područja uslužnih djelatnosti i informatičke tehnologije, iz Amerike i drugih industrijskih zemalja. Kolumbo je na svoja tri broda imao više od stotinu ljudi; ja sam u društvu imao samo malu posadu TV postaje Discovery Times, koja se udobno smjestila u dva kombija s bosonogim indijskim vozačima. Kada sam zaplovio, da tako kažemo, i ja sam pretpostavljao da je svijet okrugao, ali ono što sam doživio u stvarnoj Indiji potpuno je uzdrmalo moju vjeru u tu ideju. Kolumbo je slučajno naletio na Ameriku ali je mislio da je otkrio dio Indije. Ja sam naprotiv pronašao Indiju i pomislio kako su mnogi ljudi koje sam tamo sreo – Amerikanci. Neki su doista i preuzeli američka imena, a drugi, u pozivnim centrima, primjerice, jako su se trudili da imitiraju američke naglaske ili da u softverskim laboratorijima imitiraju američke poslovne tehnike.

Kolumbo je svojeg kralja i kraljicu izvijestio da je svijet okrugao, i ostao je zapamćen u povijesti kao prvi čovjek koji je to otkrio. Ja sam se vratio kući i svoje otkriće podijelio sa svojom suprugom i tiho joj priopćio:

"Draga", povjerio sam joj se, "ja mislim da je svijet ravna ploča."

Kako sam došao do tog zaključka? Mislim da bismo mogli reći kako je sve započelo u konferencijskoj dvorani Nandana Nilekanija u kompaniji Infosys Technologies Limited. Infosys je jedan od dragulja indijskog svijeta informatičke tehnologije, a Nilekani, direktor kompanije, jedan je od najpametnijih i najuglednijih čelnika indijske industrije. S posadom Discovery Timesa odvezao sam se do kampusa Infosysa, otprilike četrdeset minuta udaljenog od centra Bangalorea, kako bih obišao pogon i intervjuirao Nilekanija. Do Infosysova kampusa stiže se po cesti punoj rupa, svetih krava, konjskih zaprega i motoriziranih rikši, koji su se svi gurali oko našeg kombija. Ali kada prođete kroz vrata Infosysa, došli ste u posve drukčiji svijet. Pored terena za golf, usred kamenih stijena i sjajno obrađenih travnjaka, ugnijezdio se golemi bazen, primjeren velikim turističkim naseljima. Oko travnjaka je mnogo restorana i izvrstan gimnastički klub. Čini se da zgrade od stakla i čelika tu svaki dan rastu poput korova. U nekim zgradama zaposlenici Infosysa pišu posebne softverske programe za američke i europske kompanije; u drugima, oni vode bazičnu djelatnost za američke i europske multinacionalne kompanije – sve: od kompjutorskog održavanja i vođenja posebnih istraživačkih projekata, do telefonskih odgovora na korisničke pozive koji se ovamo usmjeravaju iz cijeloga svijeta. Sigurnosne su mjere jake. Kamere motre vrata; a ako radite za American Express, ne možete ući u zgradu u kojoj se vode usluge i istraživanja za General Electrics. Mladi indijski inženjeri, muškarci i žene, žure od zgrade do zgrade; na njihovim prsima ljuljaju se različite identifikacijske značke. Jedan je od njih izgledao kao da bi mogao biti moj računovođa. Drugi je izgledao kao da može rastaviti moj kompjuter. A treći je izgledao kao da ga je dizajnirao!

Nakon intervjua, Nilekani je našoj televizijskoj ekipi omogućio razgled Infosysovog globalnog konferencijskog centra: to je "ground zero" indijske industrije prebačenih poslova. Bila je to prostrana prostorija obložena drvetom nalik na učionicu nekog Ivy League sveučilišta, sa stepenasto postavljenim nizovima klupa. S jedne je njezine strane golemi ekran veličine cijeloga zida, a odozgo na stropu su fiksirane kamere za video konferencije. "Eto, to je naša konferencijska soba, s vjerojatno najvećim ekranom u Aziji – veličine četrdeset objedinjenih digitalnih ekrana," objasnio je ponosno Nilekani pokazujući najveći plošni TV ekran koji sam vidio u cijelom svom životuo. Infosys, rekao je, pomoću tog golemog ekrana, može održati virtualnu konferenciju s ključnim igračima iz cijelog globalnog lanca dobavljača - za bilo koji projekt i u bilo koje doba. Na ekranu na primjer možemo prikazati američke dizajnere koji razgovaraju s indijskim sastavljačima softwarea i istodobno sa svim azijskim proizvođačima. "Mi sjedimo ovdje, a drugi u New Yorku, Londonu, Bostonu, San Franciscu, i sve to odvija se uživo. Možda se implementacija odvija u Singapuru; tada bi i osoba iz Singapura isto bila prisutna ovdje, uživo... To je globalizacija," rekao je Nilekani. Iznad ekrana nalazilo se osam satova koji su vrlo dobro sažimali radno vrijeme Infosysa: 24/7/365. Iznad satova bile su naljepnice: SAD Zapad, SAD Istok, GMT (Greenwich), Indija, Singapur, Hong Kong, Japan, Australija.

"Prebacivanje posla na druge zemlje, kompanije i pojedince samo je jedna dimenzija mnogo bitnijeg procesa koji se danas zbiva u svijetu", objasnio nam je Nilekani. "Posljednjih nekoliko godina, posebno u vrijeme dioničkih 'balona' na burzi, došlo je do golemih tehnoloških investicija. Stotine milijuna dolara su se investirale u širokopojasnu komunikaciju po cijelome svijetu, u kablove pod morem, i u takve stvari." Istodobno, dodao je, računala su postala jeftinija i proširila su se cijelome svijetu; eksplodirala je proizvodnja softvera, elektronskih poruka, pretraživača poput Googlea, i patentiranih programskih podrški uz čiju pomoć je moguće segmentirati bilo koji dio posla, a potom jedan njegov dio poslati u Boston, drugi u Bangalore, treći u Peking. To je svim udaljenim krajevima svijeta olakšalo razvoj. Kada su se otprilike 2000. godine te stvari odjednom sklopile, dodao je Nilekani, one su "stvorile platformu s koje se bilo koji intelektualni posao i intelektualni kapital mogao prebaciti ili poslati na bilo koji drugi dio svijeta. Posao se mogao razlomiti, prebaciti, distribuirati, producirati, a potom ponovno složiti – a to je stvorilo posve nov stupanj slobode u obavljanju posla, posebno rada koji je po svojoj prirodi intelektualan... A ono što sada vidite u Bangaloreu samo je kulminacija svih tih na taj način sklopljenih stvari."

Sjedili smo na kauču ispred Nilekanijevog ureda, i čekali da TV ekipa postavi svoje kamere. U jednom trenutku, sažimljući sve što je do tada rekao, Nilekani je izrekao rečenicu koja će mi ostati u ušima. Rekao je: "Tom, teren se izravnao." Htio je reći kako se zemlje poput Indije za posao u globalnoj ekonomiji znanja sada mogu natjecati kao nikada prije, i kako bi Americi bilo bolje da se pripremi za novu konkurenciju. Amerika će biti izazvana, ali, nastavlja Nilekani, izazov je za Ameriku dobar, jer kada smo izazvani uvijek od sebe dajemo ono najbolje. Kada sam te večeri napustio kampus Infosysa i dok sam se drmao natrag putem za Bangalore, i dalje sam razmišljao o rečenici: "teren se izravnao".

Nandan je govorio, mislio sam, da se teren izravnao… Spljoštio? Spljoštio? Bože, pa on mi govori da je svijet postao ravna ploča!

I tako, više od pet stotina godina nakon što je Kolumbo otplovio za horizont, koristio rudimentarne navigacijske tehnologije svojega doba, i nakon što se sigurno vratio kako bi definitivno dokazao da je svijet okrugao, stigao sam u Bangalore, a jedan od najpametnijih indijskih inženjera, obrazovan u vrhunskom tehnološkom institutu svoje zemlje, iza kojega stoje najsuvremenije tehnologije našega vremena, u biti mi govori da je svijet postao ravna ploča – ravan poput ekrana na kojem može biti domaćin u susretu cijelog svojeg globalnog dobavljačkog lanca. I što je još zanimljivije, on je o tom razvoju govorio kao o nečem dobrom, kao o novom kamenu temeljcu ljudskoga napretka, kao o velikoj šansi Indije i svijeta – kao o činjenici da smo od našega svijeta napravili ravnu ploču!

Na stražnjem sjedalu našeg kombija, u svoj sam notes nažvrljao tri riječi: "Svijet je ravan." Čim sam to zapisao, shvatio sam da je to skrivena poruka svega što sam vidio i čuo tijekom dva tjedna snimanja u Bangaloreu. Globalni se teren na kojem se odvija konkurencija izravnao. Svijet se spljoštio.

Ta me spoznaja uzbudila i prestrašila. Kao novinara uzbudilo me to što sam pronašao okvir za bolje razumijevanje jutarnjih vijesti i objašnjenje zbivanja u današnjem svijetu. Bilo je jasno da je sada, više negoli ikada prije u povijesti svijeta, velikom broju ljudi, uz pomoć računala, elektroničkih poruka, mreža, video konferencija i dinamičnog novog softvera, omogućena suradnja i konkurencija u stvarnome vremenu oko najrazličitijih vrsta rada, s više ljudi iz više različitih zakutaka planeta, i to s podjednakim šansama. O tome mi je pričao Nandan. I upravo sam to otkrio na svojem putovanju u Indiju i druge krajeve svijeta. I to je tema moje knjige. Kada počnete misliti o svijetu kao o ravnoj ploči, mnogo više stvari koje su prije bile zagonetne, počinje poprimati smisao. Ali bio sam uzbuđen i osobno, jer je izravnavanje svijeta značilo da ćemo znanje iz svih centara na planetu sada povezivati u jedinstvenu globalnu mrežu, koja će nas, ako se politika i terorizam ne umiješaju, uvesti u nevjerojatno doba napretka i inovacije.

Ali razmišljanje o svijetu kao ravnoj ploči ispunilo me i profesionalnim i osobnim strahom. Osobni strah proizlazio je iz očite činjenice da tvorci softvera i kompjutorski hakeri nisu jedine osobe koje u svijetu kao ravnoj ploči stječu moć suradnje. Tu su primjerice al-Qaeda i druge terorističke mreže. Teren za igru nije se izravnao samo zato da stvori i poveća moć raznih skupina inovatora. On se izravnao, u igru uvukao i pružio moć cijeloj jednoj novoj skupini bijesnih, frustriranih i poniženih ljudi.

Profesionalno, priznanje da je svijet ravna ploča počelo mi je ići na živce jer sam shvatio da se ravnanje svijeta zbivalo dok sam spavao, a ja sam to propustio. Nisam baš doslovce spavao - radio sam neke druge poslove. Prije 11. rujna usredotočio sam se na praćenje globalizacije i na istraživanje napetosti između sila "Lexusa" – sila ekonomske integracije i sila "maslinovog stabla" – sila koje u prvi plan stavljaju identitet i nacionalizam – i tako je 1999. nastala moja knjiga Lexus i maslinovo stablo. Ali nakon 11. rujna, posve su me zaokupili ratovi oko "maslinovog stabla". Gotovo sam cijelo vrijeme potrošio na putovanja po arapskom i muslimanskom svijetu. Tih sam godina izgubio trag globalizacije.

U veljači 2004. godine na putu za Bangalore ponovno sam pronašao taj trag. Kada sam ga pronašao, shvatio sam da se za vrijeme mojeg bavljenja maslinicima u Kabulu i Bagdadu, događalo nešto doista važno. Globalizacija je prešla na jednu sasvim drugu razinu. Kada bismo spojili ovu knjigu i knjigu Lexus i stablo masline, stekli bismo jedan široki povijesni pregled, i dobili argument za tvrdnju kako postoje tri velika razdoblja globalizacije. Prvo je razdoblje trajalo od 1492. pa sve do 1800. godine – od Kolumbova putovanja kojim se otvorila trgovina između Starog i Novog svijeta. Nazvat ću to razdoblje Globalizacijom - verzija 1.0. Ona je smanjila svijet s veličine XL na veličinu M. Globalizacija 1.0 bavila se zemljama i mišićima. U Globalizaciji 1.0 ključni faktor promjene, dinamične sile koja je vodila proces globalne integracije, bilo je pitanje koliko vaša zemlja ima snage, mišića, konjskih snaga, snage vjetra, ili kasnije, parnog pogona, odnosno koliko ih kreativno može upotrijebiti. U tom razdoblju zemlje i vlade (često inspirirane religijom, imperijalizmom ili kombinacijom religije i imperijalizma) počele su rušiti zidove i tkati svijet kojim se postizala globalna integracija. U Globalizaciji 1.0, presudna su pitanja bila: Kako se moja zemlja uključuje u globalnu konkurenciju i u globalne mogućnosti? Kako preko svoje domovine mogu postati globalan i surađivati s drugima?

Drugo veliko razdoblje, Globalizacija ver. 2.0, trajala je otprilike od 1800. do 2000. godine, s razdobljem prekida tijekom Velike depresije odnosno Prvoga i Drugoga svjetskog rata. To razdoblje smanjilo je svijet s veličine M na veličinu S. U Globalizaciji 2.0, ključni faktor promjene bile su dinamične sile globalne integracije - multinacionalne kompanije. U potrazi za tržištima i radnom snagom, te su kompanije postale globalne. Vršak te strijele bilo je širenje nizozemsko-engleskih dioničkih kompanija tijekom industrijske revolucije. U prvoj polovici tog razdoblja, pogon globalne integracije bilo je smanjenje transportnih troškova zahvaljujući parnome stroju i željeznicama, a u drugoj polovici zahvaljujući smanjenju telekomunikacijskih troškova: širenju telegrafa, telefona, osobnih računala, satelita, optičkih kablova i ranih verzija World Wide Weba. Upravo u tom razdoblju smo doista postali svjedoci rađanja i dozrijevanja prave globalne ekonomije, jer je za nastanak globalnoga tržišta, i za globalnu arbitražu cijene proizvoda i radne snage, tada već postojalo dovoljno kretanja roba i informacija s kontinenta na kontinent. Dinamične sile koje su predstavljale gorivo za to razdoblje globalizacije bili su važni hardverski izumi – parni brodovi i željeznice na početku tog razdoblja, odnosno telefoni i kompjutorski serveri na njegovom kraju. U tom se razdoblju postavljalo veliko pitanje: Kako se u globalnu ekonomiju uklapa moje poduzeće? Kako ono koristi svoje prednosti i mogućnosti? Kako ja mogu postati globalan i s drugima surađivati preko svoje kompanije? Knjiga Lexus i stablo masline usredotočila se na vrhunac toga razdoblja, na razdoblje kada su se po cijelome svijetu počeli rušiti zidovi, pa se integracija, i reakcija na nju, prenijela na jednu posve drugu razinu. Ali čak i nakon rušenja zidova, bilo je još mnogo prepreka koje su se postavljale potpunoj globalnoj integraciji. Sjetite se, kada su Billa Clintona izabrali za predsjednika godine 1992. gotovo nitko izvan vlade ili sveučilišta nije imao elektroničku poštu, a kada sam počeo pisati Lexus i stablo masline godine 1998. internet i elektronska trgovina tek su se pokrenuli.

I, eto, dok sam ja spavao, sve se to, i još mnogo štošta - pokrenulo. I zato u ovoj knjizi tvrdim da smo oko godine 2000. ušli u posve novo razdoblje – u razdoblje Globalizacije 3.0. Globalizacija 3.0 smanjuje svijet veličine S na svijet veličine XS, a pri tome ga još i izravnava. Dinamične sile Globalizacije 1.0 bile su nacije koje su se globalizirale; dinamične sile Globalizacije 2.0 bile su kompanije; a karakteristična dinamična sila Globalizacije 3.0 – jest novostečena snaga pojedinaca da se natječu i surađuju na globalnome terenu. U ovoj knjizi potanko opisujem fenomen koji pojedincima i malim skupinama omogućuje da se vrlo brzo i jednostavno povežu te da postanu jaki; taj fenomen zovem platformom ravnoga svijeta. Kratki sažetak: platforma ravnoga svijeta je proizvod konvergencije osobnog računala (koji je svakom pojedincu omogućio da postane autor vlastitih sadržaja u digitalnom obliku), optičkih kablova (koji su odjednom, pojedincima po cijelome svijetu, omogućili gotovo besplatan dostup korištenju sve veće i veće količine digitalnih sadržaja), te nastanka softvera za sintezu segmentiranoga rada (koji je pojedincima u cijelome svijetu, tj. s bilo kojeg mjesta, i bez obzira na međusobne udaljenosti, omogućio da surađuju na istom digitalnom sadržaju). Nitko nije anticipirao takvu konvergenciju. Oko 2000. godine ona se jednostavno dogodila. A kada se dogodila, ljudi su se u cijelome svijetu počeli buditi i shvaćati da se više no ikada prije mogu globalizirati kao pojedinci. Više no ikada prije oni su morali misliti o sebi i o drugim pojedincima po cijelome svijetu kojima konkuriraju. Ali istodobno, umjesto da se samo nadmeću s njima, odjednom su dobili više prilika da s njima i rade. Pojedinci se sada moraju pitati, i pitaju se: Gdje se nalazim u toj današnjoj globalnoj utakmici; kako se uklapam u današnje prilike, i kako ja, posve sam, s drugima mogu globalno surađivati?

Globalizacija 3.0 ne razlikuje se od prethodnih razdoblja samo po metodi smanjenja i sravnjivanja svijeta, ili po načinu pružanja nove snage pojedincima. Globalizaciju 1.0 i Globalizaciju 2.0 vodili u prvome redu europski i američki pojedinci i poduzeća – to je jedna razlika. Premda je Kina već u osamnaestome stoljeću imala najveću svjetsku privredu, glavninu globalizacije i oblikovanja tog sustava vodile su zapadnjačke zemlje, kompanije i istraživači. Ali u budućnosti to će vrijediti sve manje. Globalizacija 3.0 nivelira i smanjuje svijet; njome rukovode pojedinci, ali taj će svijet biti sve raznolikiji, on će se sve više sastojati od ne-zapadnjačkih, ne-bjelačkih skupina. Njome će se koristiti, i stjecati moć, pojedinci sa svih strana ravnoga svijeta. Globalizacija 3.0 omogućuje golemom broju ljudi da se "uključe-i-krenu"1, i u toj ćemo igri vidjeti sve dugine boje čovječanstva.

(Premda je osposobljavanje pojedinaca da djeluju globalno najvažnije novo obilježje Globalizacije 3.0, kompanije – velike i male – stekle su u ovome razdoblju također novu moć. O tome detaljnije raspravljam u kasnijim dijelovima knjige.)

Ne treba posebno isticati: kada sam onoga dana u Bangaloreu napustio Nandanov ured, o svemu sam tome imao tek okviran pojam. Ali dok sam te večeri o spomenutim promjenama razmišljao na balkonu svoje hotelske sobe, shvatio sam da želim napustiti sve i početi pisati knjigu koja će mi omogućiti da shvatim kako se dogodio taj proces niveliranja, i kakve su implikacije tog procesa za zemlje, kompanije i pojedince. Odmah sam podigao slušalicu, nazvao suprugu Ann, i rekao joj: "Napisat ću knjigu koja će se zvati Svijet je ravna ploča." Bila je znatiželjna i iznenađena. Pa dobro... možda više iznenađena nego znatiželjna! S vremenom, uspio sam je odvesti na to putovanje, i nadam se da ću isto uspjeti učiniti i s vama, dragi čitatelju. Dopustite mi da vas vratim na početak svog putovanja u Indiju, i druge krajeve Istoka, i podijelim s vama iskustva o susretima koji su me doveli do zaključka da svijet više nije okrugao – već ravan.

Jaithirth "Jerry" Rao bio je jedna od prvih osoba koju sam sreo u Bangaloreu. Razgovarao sam s njim u hotelu Leela Palace tek nekoliko minuta, a on me već priupitao želim li da za mene napravi poreznu prijavu, ili pak da mi ispuni neku drugu knjigovodstvenu želju – u Bangaloreu. Ne hvala, promrmljao sam, već imam svog knjigovođu u Chicagu. Jerry se nasmijao. Bio je isuviše pristojan da kaže… da kaže kako on možda već jest moj knjigovođa, ili točnije, knjigovođa mog knjigovođe; a to se dogodilo zahvaljujući općoj eksploziji zemljopisnog prebacivanja poslova, pa tako i prebacivanja poreznih prijava.

"Sve se to zbiva dok mi ovdje raspravljamo", priča Rao, rođen u Mumbaiu, ili kako smo nekoć govorili – Bombayu. Njegova se indijska firma, MphasiS, sastoji od skupine indijskih knjigovođa sposobnih da izvedu bilo kakav knjigovodstveni posao bilo koje američke savezne države, pa čak i cijele federalne vlade. "Povezali smo se s nekoliko malih i srednjih knjigovodstvenih tvrtki iz Amerike."

"Misliš, tvrtke poput one moga knjigovođe?", upitao sam. "Da, poput tvog knjigovođe," rekao je Rao i nasmijao se. Raova kompanija bila je jedna od prvih koja je koristila softverske programe za registraciju protoka novca u standardiziranom formatu, a to je pojeftinilo i olakšalo prebacivanje rada na "vanjske" knjigovođe. Cijeli proces kreće tako da knjigovođa u Sjedinjenim državama pohranjuje moju prošlogodišnju poreznu prijavu, moj formular W-2, W-4, 1099, moje dodatne honorare, moju izjavu o vlasništvu dionica, sve, u kompjutorski server koji se fizički nalazi u Californiji ili Texasu. "Ako želi da se obrada tvoje porezne prijave napravi u nekoj drugoj zemlji, takoreći prekooceanski, i ako zna da ti ne želiš da tvoje prezime ili tvoj matični broj socijalne sigurnosti prepozna netko iz druge zemlje, tvoj knjigovođa može zatajiti tu informaciju," priča dalje Rao. "Knjigovođe u Indiji (korištenjem lozinke) pozovu sve one grube informacije izravno sa servera u Americi, potom ispune tvoju poreznu prijavu, a pri tome ti ostaješ posve anoniman. Svi podaci ostaju u Sjedinjenim državama kako bi bili u skladu sa zakonima o zaštiti privatnosti... Za nas je zaštita privatnosti vrlo ozbiljna stvar. Knjigovođa u Indiji može vidjeti podatke na svom ekranu, ali ih ne može pohraniti ili ispisati – to naš program ne dopušta. Najgore što bi knjigovođa, kada bi imao neke zle namjere, mogao učiniti s tvojim podacima bilo bi da ih zapamti. Knjigovođama, dok izrađuju porezne prijave, nije dopušteno čak niti da u sobi imaju papir i olovku."

Začudio sam se koliko je taj oblik prebacivanja poslova uslužnih djelatnosti bio napredan. "Ispunjavamo nekoliko tisuća poreznih prijava", kaže Rao. Štoviše, "tvoj knjigovođa u Americi uopće ne mora biti u svojem uredu. On može sjediti na plaži u Kaliforniji, poslati nam elektronsku poruku i reći: "Jerry, tebi stvarno dobro idu porezne prijave iz države New York, daj onda napravi Tomovu poreznu prijavu. A Sonia, ti i tvoja skupina u Delhiju, napravite prijave iz države Washington i Floride." Usput rečeno, Sonia radi u Indiji, i to samostalno, nema kompaniju kojoj bi se to plaćalo, odnosno kojoj bi ona morala ostavljati dio svojeg dohotka. "A ove druge, te su stvarno komplicirane, pa ću te obaviti sam."

Godine 2003. otprilike 25.000 poreznih prijava iz Sjedinjenih država ispunjavali su knjigovođe u Indiji. Godine 2004. taj je broj iznosio 100.000. Godine 2005. očekuje se da će taj broj narasti na 400.000. Za deset godina možemo očekivati da će vaš knjigovođa prebaciti i posao osnovne pripreme vaših poreznih prijava – a možda i štošta drugo, u Indiju.

"Kako si ušao u taj posao?", pitao sam Raoa.

"Moj prijatelj Nizozemac Jeroen Tas i ja radili smo zajedno za Citigroup u Kaliforniji", objašnjava Rao. "Ja sam mu bio šef. Jednog smo se dana vraćali avionom iz New Yorka, i ja sam mu rekao kako namjeravam dati otkaz, a on je rekao, "I ja također". Tada smo obojica rekli: "Zašto ne bismo pokrenuli vlastiti biznis?" I tako smo 1997.-8. godine sklopili poslovni plan da velikim kompanijama pružimo rješenja za krajnje korisnike Interneta... Ali prije dvije godine, otišao sam na jednu tehnološku konferenciju u Las Vegas. Pristupila mi je jedna američka knjigovodstvena tvrtka srednje veličine. Rekli su kako si oni, za razliku od velikih firmi, ne mogu priuštiti da osnuju svoju podružnicu koja bi za njih obavljala operacije u Indiji, premda bi ih rado pretekli. I tako smo razvili softver koji se zove VTR, Virtual Tax Room, koji knjigovodstvenim tvrtkama srednje veličine omogućuje da jednostavno prebace posao ispunjavanja poreznih prijava u neku drugu zemlju."

Te tvrtke srednje veličine "sada igraju na ravnijem terenu; to je za njih nekoć bilo nemoguće," nastavlja Jerry. "Odjednom su i njima postale dostupne sve prednosti veličine poduzeća koje su veliki momci oduvijek imali."

Je li to poruka Amerikancima "o-Mama, ne daj djetetu da postane knjigovođa?" pitao sam.

Ne baš, tvrdi Rao. "Mi obavljamo samo običan tehnički posao. Znaš li što je potrebno da se pripremi porezna prijava? Vrlo malo kreativnog posla. Taj će se posao prebaciti u druge zemlje."

"A što će ostati u Americi?" pitao sam.

"Knjigovođa koji želi i dalje imati posao u Americi, i koji će ga i dalje moći imati, bit će onaj koji će se usredotočiti na stvaranje kreativnih kompleksnih strategija, poput izbjegavanja poreza ili skrivanja dohodaka, ili pak onaj koji će upravljati odnosima među klijentima," rekao je. "On će svojim klijentima reći: 'Ja svoj tehnički dio posla učinkovito obavljam u nekim udaljenim krajevima. Pričajmo radije o tome kako upravljati vašom imovinom i što mislite učiniti sa svojom djecom. Želite li nešto novca ostaviti u vašim zakladama?' A to znači da će umjesto da od veljače do travnja okolo leti kao muha bez glave, često nadoknađujući poslove, dodatke i zaostatke sve do srpnja, jer nije imao dovoljno kvalitetnog vremena za rad sa klijentima, sada imati kvalitetno vrijeme za rasprave s klijentima."

Sudeći prema eseju objavljenom u časopisu Accounting Today (7. lipnja, 2004.) čini se da je to doista budućnost knjigovodstva. L. Gary Boomer, knjigovođa i generalni direktor Boomer Consultinga u Manhattanu, u državi Kanzas, napisao je: "Prošle obračunske godine obrađeno je preko 100.000 prekomorskih prijava a posao se sada proširio s poreznih prijava pojedinaca, na zaklade, partnerske tvrtke i korporacije... Primarni razlog naglog povećanja te industrije tijekom protekle tri godine treba zahvaliti investicijama koje su te strane kompanije uložile u sisteme, procese i školovanje radnika." Svake godine u Indiji diplomira oko 70.000 knjigovođa, dodao je, a mnogi od njih započet će posao u lokalnim indijskim tvrtkama s početnom plaćom od 100$ mjesečno. Pomoću super-brzih komunikacija, preciznog treninga, standardiziranih obrazaca, ti mladi Indijci mogu se pretvoriti u obične zapadnjačke knjigovođe, a trošak takvog postupka iznosi samo djelić troškova obrazovanja zapadnjačkih knjigovođa. Neke indijske knjigovodstvene tvrtke reklamiraju se američkima pomoću video konferencija, a time izbjegavaju i troškove putovanja. Boomer zaključuje: "Profesija knjigovođa trenutno se posve transformira. Oni koji su previše vezani uz prošlost ili se odupiru promjenama, još će brže biti komodificirani.. A oni koji uz pravilno vodstvo, usmjeravanjem pažnje na ljudske odnose i kreativnost, stvore dodanu vrijednost, transformirat će industriju i pojačati odnose s već postojećim klijentima."

Ti mi dakle kažeš, kažem ja Raou, da bi Amerikancima bilo bolje da budu stvarno dobri u onim uslužnim djelatnostima koje zahtijevaju puno finesa – u profesijama poput liječničke, pravničke, arhitektonske ili knjigovodstvene, jer će se sve što se može digitalizirati uskoro prebaciti ili najpametnijim ili najjeftinijim proizvođačima, ili i jednima i drugima. Rao je odgovorio: "Svatko se mora usredotočiti na ono što čini njegovu dodanu vrijednost, njegovu komparativnu prednost."

Ali što ako sam ja primjerice tek obični knjigovođa? Išao sam na neko državno sveučilište. Imao sam prosjek ocjena između četiri i pet. Naposljetku sam dobio i svoju diplomu knjigovođe. Radim u velikoj knjigovodstvenoj firmi; radim mnogo – ali posao je uobičajen. Rijetko se susrećem s klijentima. Firma me drži u pozadini. Ali živim pristojnim životom, i firma je u biti zadovoljna mojim radom. Što će se sa mnom dogoditi u takvom sustavu?

"Dobro pitanje", kaže Rao. "Ali budimo otvoreni. Nalazimo se usred velike tehnološke promjene, i ako živimo u društvu koje predstavlja sam vrh te promjene (kao što je američko društvo), teško je predvidjeti. Lako je predviđati ishod za nekoga tko živi u Indiji. Za deset godina mi ćemo raditi mnogo toga što se danas radi u Americi. Mi možemo predvidjeti svoju budućnost. Ali mi se nalazimo iza vas. Vi definirate budućnost. Amerika je uvijek na rubu novog kreativnog vala... I zato je teško pogledati u oči tom knjigovođi i reći što će se dogoditi. Ne smijemo to trivijalizirati. Trebamo se suočiti s time i o tome pošteno razgovarati.... Svaka aktivnost digitaliziranja, segmentiranja procesa rada i dodavanja vrijednosti, aktivnost u kojoj se dio posla može prebaciti na jeftinije i bolje proizvođače, zasigurno će se i poduzeti. Neki će ljudi reći: "Da, ali oni mi neće moći servirati odrezak." Istina, ali ako restoran nema vlastitog operatera, mogu zapisati rezervaciju za vaš stol na bilo kojem kraju svijeta. I mi ćemo moći reći: "Da, gospodine Friedman, možemo vam dati stol do prozora." Drugim riječima, postoje dijelovi tog iskustva restoranske prehrane koje možemo segmentirati i dijelove tog posla prebaciti na druge. Ako ponovno pročitate stranice iz osnovnih ekonomskih udžbenika, oni će vam reći: Robama se trguje, ali usluge se konzumiraju i proizvode na licu mjesta. Šišanje i brijanje ne možete izvoziti. Ali uskoro ćemo se posve približiti izvozu šišanja i brijanja, naime dijelu s rezervacijama. Kakvu vrstu frizure želite? Kojeg brijača želite? Sve se te stvari mogu učiniti, i učinit će se preko pozivnih centara u nekom udaljenom mjestu na svijetu."

Pri završetku razgovora upitao sam Raoa što sada ima na umu. Bio je pun energije. Rekao mi je da je nedavno razgovarao s izraelskom kompanijom koja je učinila veliki pomak u tehnologiji informatičke kompresije, kojom bi se omogućilo jednostavnije i brže prebacivanje CAT skenova putem interneta, tako da bismo brzo mogli dobiti i drugo mišljenje - od liječnika koji se nalazi na drugoj strani zemaljske kugle.

Nekoliko tjedana nakon tog razgovora s Raoom, dobio sam e-mail od Billa Brodyja, predsjednika Sveučilišta Johns Hopkins, kojega sam netom intervjuirao za ovu knjigu:


Dragi Tom, na Hopkinsovoj tribini o trajnom obrazovanju u medicini za radiologe (nekoć sam naime i ja bio radiolog) uskoro ću držati govor... Naišao sam na jednu vrlo fascinantnu situaciju koja bi te mogla zanimati. Upravo sam saznao da u mnogim malim američkim bolnicama, pa i nekim bolnicama srednje veličine, radiolozi prebacuju posao tumačenja CAT skenova liječnicima u Indiji i Australiji!!! Većina tog posla odvija se očito po noći (i možda vikendima) kada u bolnicama nema dovoljno radiologa koji mogu pružiti uslugu na licu mjesta. I dok neke skupine radiologa koriste tele-radiologiju da prebace skenirane fotografije iz bolnica izravno liječnicima kući (ili možda u vikendice na Vailu i Cape Codu), kako bi ih oni tamo mogli protumačiti i pružiti dijagnozu 24/7 – (dvadeset četiri sata na dan, sedam dana u tjednu), manje bolnice očito šalju CAT slike radiolozima u inozemstvo. Prednost je u tome što je u Australiji ili Indiji dan kada je ovdje noć – pa se usluga poslije radnog vremena može bolje obaviti slanjem slika na drugi kraj svijeta. Kako su CAT (ili MRI) slike već priređene u digitalnom formatu i dostupne na mreži sa standardiziranim protokolom, nema problema s čitanjem slika bilo gdje na kugli zemaljskoj... Mogu samo pretpostaviti da su se radiolozi na drugome kraju svijeta... obrazovali u Sjedinjenim državama i da su stekli primjerene licence i akreditacije... Američki radiolozi koji koriste grupe liječnika iz inozemstvu za pružanje takvih usluga poslije radnog vremena zovu ih "Noćnim pticama".

Srdačan pozdrav,

Bill
-------------
Hvala bogu što sam novinar a ne knjigovođa ili radiolog. Za mene neće postojati prebacivanje posla na druge – čak i kada bi moji čitatelji poželjeli da im se moja kolumna pošalje u Sjevernu Koreju. Barem sam tako nekoć mislio. A onda sam čuo za Reutersovu operaciju u Indiji. Nisam imao vremena posjetiti Reutersov ured u Bangaloreu, ali uspio sam uhvatiti Toma Glocera, izvršnog direktora Reutersa, da čujem što rade. Glocer je pionir u prebacivanju novinskog posla – naime onih elemenata koji se u novinarskom hranidbenom lancu mogu segmentirati.

Reuters ima 2.300 novinara po cijelome svijetu, ima 197 ureda, opslužuje tržište koje uključuje investicijske bankare, trgovce derivativima, dioničare, novine, radio, televiziju, internet; Reuters je oduvijek morao zadovoljiti vrlo složenu publiku. Ali nakon propasti dot-com kompanija, u doba kada je sve veći broj klijenata postao svjestan troškova, Reuters se, zbog troškova ali i učinkovitosti, počeo pitati: na kojim lokacijama naši ljudi zapravo trebaju biti stacionirani kako bi prehranili globalni hranidbeni lanac naših vijesti? A pitali su se i sljedeće: Možemo li doista razlučiti posao novinara te zadržati jedan dio u Londonu i New Yorku, a drugi prebaciti u Indiju?

Glocer je započeo analizom najosnovnijih funkcija koje nudi Reuters, a to su trenutne vijesti o dobitima kompanija i o sličnom razvoju poslovnih događaja – iz sekunde u sekundu – svakoga dana. "Exxon je objavio svoju dobit i naš je posao da taj podatak što brže prebacimo na ekrane širom svijeta: "Exxon je ovog kvartala zaradio trideset devet centi za razliku od trideset šest centi prošloga kvartala. "Ključna odlika kompetentnosti je brzina i točnost," objašnjava Glocer. "Ne trebaju nam velike analize. Trebaju nam samo osnovne vijesti – što je prije moguće. Prikaz na ekranima mora se dogoditi za nekoliko sekundi po objavi rezultata, a tablica (na kojoj se vidi nedavna povijest zarada po kvartalima) nekoliko sekundi kasnije."

Takve vrste malih vijesti o zaradama, za novinski su posao poput vanilije u proizvodnji sladoleda – to je temeljna roba koja se može stvoriti na bilo kojem mjestu našega plosnatog svijeta. Prava dodana vrijednost, rad znanja može se dogoditi u sljedećih pet minuta. U tom trenutku trebaš pravog novinara koji zna dobiti komentar same kompanije, ili komentar dvaju vrhunskih analitičara s tog područja, ili pak neku riječ od konkurenata koji će to izvješće o dobiti moći staviti u kontekst. "Taj posao traži višu razinu novinarske vještine – nekoga tko ima kontakte na tržištu, nekoga tko poznaje najbolje analitičare industrije ili nekoga tko je prave ljude odveo na ručak," kaže Glocer.

Propast dot-com kompanija i pretvaranje svijeta u ravnu ploču prisilili su Glocera da ponovno razmisli o tome kako Reuters pruža vijesti – o tome može li segmentirati funkcije novinara i prebaciti niže novinske funkcije u Indiju. Njegov je primarni cilj bio smanjiti preklapanje na Reutersovom platnom spisku, a da pritom zadrži što više dobrog novinskog posla. "I tako smo eksperimentalno, za početak, unajmili šest izvjestitelja u Bangaloreu," kaže Glocer. Rekli smo: "Dajmo im samo male novinske vijesti i tablice, i sve ono do čega mogu doći u Bangaloreu."

Ti novi indijski zaposlenici imali su knjigovodstveno obrazovanje. Reuters ih je trenirao, ali im je plaćao prema standardnim lokalnim prilikama, te im davao slobodne dane i medicinsko osiguranje prema indijskim običajima. "Indija je nevjerojatno bogato mjesto za regrutaciju ljudi s tehničkim, ali i s financijskim sposobnostima", kaže Glocer. Kada kompanija objavi svoju dobit, ona odmah prebacuje te podatke Reutersu, Dow Jonesu i Bloombergu, koji će ih dalje distribuirati. "Mi dobivamo gole podatke", kaže Glocer, "a onda nastaje utrka tko će prvi obrnuti te podatke. Bangalore je jedno od najumreženijih mjesta na svijetu, i premda postoji neznatni zaostatak – za jednu sekundu ili manje – kada će informacije onamo prispjeti, pokazalo se da možeš isto tako jednostavno sjediti u Bangaloreu i dobivati elektronske verzije novinskih vijesti koje pretvaraš u priču, baš kao da sjediš u Londonu ili New Yorku."

Razlika je naravno u tome da plaće i najamnine u Bangaloreu čine jednu petinu troškova u usporedbi sa zapadnjačkim središtima.

Premda je ekonomija svijeta kao ravne ploče gurnula Reuters tim putem, Glocer je od nužde pokušao stvoriti vrlinu. "Mi mislimo da možemo odteretiti nelikvidan dio novinarstva i obaviti ga učinkovito negdje drugdje u svijetu", kaže Glocer, a potom ćemo običnim Reutersovim novinarima, koje će kompanija biti sposobna zadržati, dati šansu da se usredotoče na vrijednije novinarstvo i analize, na novinarstvo koje će te novinare i osobno više zadovoljavati. "Recimo da ste Reutersov novinar u New Yorku. Je li Vam život bogatiji ako samo okrećete stranice izvješća za novinare, ili pak ako pišete analize?" Naravno, očito će Vaš život biti bogatiji ako ćete pisati analize. Prebacivanje kompanijskih izvješća za novinare u Indiju Reutersu dopušta da proširi opseg vlastitih izvješća. Sada on može pokrivati i izvješća o kompanijama sitnijeg zuba, a praćenje tih kompanija nekoć je Reutersu, s visoko plaćenim novinarima bilo vrlo skupo. Ali s manje plaćenim indijskim novinarima, koje možemo zaposliti u velikim količinama za cijenu jednog novinara u New Yorku, Reuters sada to može učiniti iz Bangalorea. Do ljeta 2004. Reuters je proširio svoju operaciju u Bangaloreu na ured od tristo ljudi, a krajnji im je cilj zapošljavanje 1500 ljudi. Neki od njih su Reutersovi veterani poslani u Bangalore da obuče skupine Indijaca, neki su izvjestitelji koji dostavljaju male poruke o dohocima, ali većina su novinari koji pružaju malo specijaliziranije analize podataka – oni preslažu brojeve – kako bi ponudili podatke za poduzeća koja se bave obveznicama.

"Većina naših klijenata radi istu stvar", kaže Glocer. "Istraživanja investicija također su morala smanjiti velike troškove, pa većina takvih firmi koristi rad u smjenama u Bangaloreu kako bi se za njih obavile osnovne analize kompanija." Sve donedavno velike firme s Wall Streeta obavljale su istraživanja investicija i trošile milijune dolara na analize super-analitičara, potom su jedan dio njihovih plaća dostavljale kao trošak svojim odjelima za analizu dionica, a oni su pak te analize dostavljali svojim najboljim klijentima dok su drugim dijelom opterećivali svoje odjele za investicijsko bankarstvo, koji su pak koristili te sjajne kompanijske analize kako bi potaknuli vlastiti bankarski biznis. U jeku istrage koju je nakon nekoliko skandala glavni odvjetnik države New York, vrhovni sudac Eliot Spitzer, vodio o poslovnoj praksi Wall Streeta, investicijsko se bankarstvo moralo jasno razdvojiti od dioničarskog – tako da su analitičari morali prestali uljepšavati kompanije kako bi došli do njihovog investicijskog poslovanja. Ali zbog toga su velike investicijske firme s Wall Streeta morale drastično smanjiti troškove svojeg istraživanja tržišta koje se sada mora plaćati isključivo preko odjela za dioničko poslovanje. A to je pak stvorilo veliku potrebu da prebace jedan dio analitičkog posla u mjesta kao što je Bangalore. Reutersu se itekako isplati plaćati analitičaru iz Bangalorea ukupno 15000$ za sve njegove troškove, umjesto 80000$ koliko plaća analitičaru iz New Yorka ili Londona, ali uz to, Reuters je shvatio da su njegovi zaposlenici u Indiji obično financijski pismeni i vrlo motivirani. Reuters je nedavno otvorio i razvojni centar za softver u Bangkoku, jer se pokazalo da je to vrlo dobro mjesto za regrutaciju stručnjaka za razvoj, koje sve zapadnjačke kompanije u potrazi za talentima traže u Bangaloreu.

Takav me trend osobno veoma zaokuplja. Kako sam svoju karijeru počeo kao novinar za agencijske vijesti u United Press Internationalu, osobno imam goleme simpatije za takve novinare jer znam pod kakvim profesionalnim i financijskim pritiscima rade. Ali da je UPI, u vrijeme kada sam počeo raditi kao novinar u Londonu pred dvadeset pet godina, jedan dio osnovnijeg posla bio sposoban prebaciti nekome drugome, danas bi to bila jedna obećavajuća kompanija; ali nažalost – nije.

"Među suradnicima to je delikatno pitanje", kaže Glocer, koji je smanjio ukupan broj Reutersovih zaposlenika za jednu četvrtinu, a da pri tome nije napravio duboke rezove među novinarima. Zaposlenici Reutersa shvaćaju, kaže Glocer, da se sve to radi kako bi kompanija mogla opstati i ponovno napredovati. Istodobno, nastavlja Glocer, "izvjestitelji su vrlo sofisticirani. Oni shvaćaju da naši klijenti čine posve identične stvari. Oni odmah shvaćaju bit priče... Bitno je biti pošten prema ljudima, i reći im što i zašto mi to radimo, a da pri tome ne zamatamo lošu vijest u celofan. Ja čvrsto vjerujem u pouku klasičnih ekonomista koji kažu da se rad miče onamo gdje se najbolje može obaviti. Ne smijemo zanemariti činjenicu da u nekim slučajevima, pojedinci neće tako lako naći novi posao. Njih je potrebno zadržati i pružiti im primjerenu socijalnu zaštitu."

Izravno se suočivši sa zaposlenicima u tim pokušajima, David Schlesinger, voditelj Reuters America, poslao je svim zaposlenim urednicima memorandum u kojem je bio i sljedeći odlomak:


Prebacivanje poslova - s obvezama
Odrastao sam u New Londonu, Connecticut, u gradu koji je u 19. stoljeću bio glavni centar za lov na kitove. Šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća kitova već dugo nije bilo, i najveći poslodavci u regiji povezali su se s vojskom – a to u doba Vijetnamskog rata nije nikoga čudilo. Roditelji mojih kolega iz razreda radili su za Electric Boat, za mornaricu i za Obalnu stražu. S dolaskom mira regija se još jednom izmijenila, i sada je najpoznatija po velikim casinima i kladionicama Mohegan Suna i Foxwoodsa kao i po farmaceutskim istraživačima u Phizeru. Poslovi su nestajali, poslovi su se opet stvarali. Neke vještine prestale su se koristiti; bile su potrebne nove. Regija se promijenila, ljudi su se promijenili. New London, naravno, nije bio jedini grad kojeg je snalazila takva sudbina. Koliko li je gradova poznatih po mlinovima promatralo kako se njihovi mlinovi zatvaraju; koliko li je gradova poznatih po industriji obuće promatralo kako se industrija obuće seli u druge krajeve; koliki broj gradova koji su nekoć bili centri tekstila danas kupuje svoje tkanine iz Kine? Promjene su teške. Promjene su najteže za one iznenađene, uhvaćene u neznanju. Promjene su najteže onima koji se najteže mijenjaju. Ali promjene su prirodne; promjena nije ništa nova; promjena je važna. Sadašnja rasprava o prebacivanju poslova opasno se usijala. Ali rasprava o poslovima koji se prebacuju u Indiju, Kinu i Meksiko u biti se ne razlikuje od rasprava koje su se nekoć vodile o tome kako poslovi na podmornicama napuštaju New London, ili kako industrija obuće napušta Massachusetts ili kako poslovi u tekstilnoj industriji napuštaju Sjevernu Karolinu. Poslovi se obavljaju ondje gdje se najsvrsishodnije i najučinkovitije mogu obaviti. To na kraju krajeva svim New Londonima, svim New Bedfordima i New Yorkima ovoga svijeta pomaže više negoli Bangalorima i Shenzhenima. Pomaže, jer oslobađa ljude i kapital da radi različite, sofisticiranije poslove, a pomaže i stoga što omogućuje da se krajnji proizvod proizvede jeftinije, a to koristi potrošačima premda pomaže korporacijama. Pojedincima je zasigurno teško razmišljati o "njihovom" poslu koji se prebacuje, kako ga tisućama milja daleko izvodi netko tko zarađuje tisuće dolara godišnje manje. Ali vrijeme je da razmislimo i o mogućnostima a ne samo o boli, baš kao što je i vrijeme da razmislimo o obavezama prebacivanja posla kao o novim mogućnostima... Svaka osoba, baš kao i svaka korporacija mora se pobrinuti za svoju ekonomsku sudbinu, baš kao što su se naši roditelji i njihovi roditelji morali brinuti za mlinove, manufakture obuće i tvornice...
  1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   26


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©www.azrefs.org 2016
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə